Lydie Salvayre

16. 10. 2008.
19:00to21:00

Promatrajući oko sebe suvremeno francusko društvo, Salvayre je prestravljena i zgranuta onime što vidi. Ona primjećuje kulturu pogođenu raširenom otuđenošću, nejednakošću i institucijaliziranom brutalnošću. Prikazujući bez straha te fenomene u svojim romanima prisiljava čitatelja da se suoči s oblicima organizacije francuskog društva koje bi on možda radije previdio.
Proizašlo iz narcističkih devedesetih dvadesetog stoljeća, pisanje Lydie Salvayre je poput svježeg daška vjetra. Najznačajnija dva aspekta njezina rada su njezino pažljivo promatranje i njezin glas, točnije, način na koji ona vidi stvari i kako ih opisuje. Njezin je pogled posebno pronicljiv, a  njezino pisanje precizno iznijansirano, ponekad komično, uporno zagrižljivo, i ironično beskompromisno. Ne nedostaje mu ništa osim obzirnosti, i ono predstavlja jednu vrstu angažirane književnosti koju nismo imali prilike vidjeti već dulje vrijeme jer, da budemo potpuno iskreni, prema kanonima našeg ukusa takvo pisanje nije smatrano modernim, nego duboko uznemirujućim.
Salvayrein je glas većinom ljutit.  Taj glas nije lako slušati, jer ubrzo postaje jasno da smo jedna od njezinih meta i mi, te činjenica da smo se spokojno pomirili s društvenom zbiljom na način na koji pošteđujemo vlastitu savjest. (Warren Motte)

Rođena je 1939.g. u Francuskoj, kao dijete španjolskih republikanskih izbjeglica (od majke anarhistice i oca komunista). Književnu je karijeru započela poprilično kasno, objavivši svoj prvi roman, La Déclaration (Deklaracija, 1990.), kad je imala četrdesetak godina. Nakon što je studij književnosti napustila kako bi se posvetila studiju psihijatrije, Salvayer je kao psihijatar godinama radila u Seine-Saint Denisu pokraj Pariza. Nema sumnje da iskustvo psihijatrije nadahnjuje njezino pisanje na nekoliko načina. Mnoge njezine knjige, poput La Déclaration, La Vie commune (Običan život, 1991.), La Puissance des mouches (Snaga muha, 1995.), La Compagnie des spectres (Društvo duhova, 1997.), Quelques conseils utiles aux élves huissiers (Nekoliko korisnih savjeta vježbenicima za dostavljača sudskih poziva, 1997.), La Conférence de Cintegabelle (Predavanje u Cintegabelleu, 1999.), te Contre (Kontra, 2002.), potpuno su monološki – čine ih opsesivni, neumoljivo dugi odlomci koje izgovaraju sobe na rubu živčanog sloma.
Izjava (La Déclaration, 1990) osvaja nagradu Hermès za prvijence, a Društvo sablasti (La compagnie des spectres, 1997) nagradu Novembre, kao knjiga godine po izboru čitatelja časopisa Lire).
Njezini romani Običan život (Sysprint) i Moć muha (Aora) već su prevedeni na hrvatski, a povod gostovanja u Booksi i Molekuli objavljivanje je njezinog trećeg hrvatskog prijevoda, romana Društvo sablasti (Sysprint).